Najvažniji pisac o poznavanju biljnih sastojaka starog vijeka je Grk, Pedanije Dioskorides, ili Dioskorid, rođen u 1. stoljeću u Maloj Aziji. Njegovo klasično djelo, "De Materia Medica" pisano 77. god. 1. stoljeća, služilo je za ugled i uzor Rimljanima i Arapima. To se djelo može smatrati prvim naslovom znanja o ljekovitom bilju i načinu liječenja.
Više od 15 stoljeća, pa čak i kroz cijeli srednji vijek, bilo je to djelo od ogromnog utjecaja na sve liječnike. Nedvojbeno, svim kasnijim medicinskim piscima ovo je djelo bilo uzor i izvor, pa ne čudi što se pored svakog biljnog sastojka obavezno i na prvom mjestu citiralo mišljenje Dioskorida.
Dioskorid je puno putovao i upoznao medicinu i lijekove cijelog Rimskog carstva, prateći kao vojni liječnik rimske legije po Europi, Aziji i Africi, širom ogromne prostrane rimske države.
Pokraj dotle poznatih biljnih sastojaka, Dioskorid predočava terapeutsku upotrebu, način branja i čuvanja, crteže i kopije odoljena, hrastove kore, din-dera, primorskog luka, lavande, kamilice, metvice, matičnjaka, kadulje, mažurana, korijandera, koromača, bademovog, sezamovog i orahovog ulja, mrazovca i drugog bilja. Osim toga, tumačio je i da se magneti mogu koristiti u tretiranju depresije.
Opisao je više od 500 biljnih, životinjskih i mineralnih biljnih sastojaka. Biljke je razvrstao prema njihovim terapeutskim osobinama. Djelo je prevedeno na arapski, talijanski, francuski i španjolski, a kasnije i na gotovo sve druge svjetske jezike.
Njegova pojava je od povijesnog značaja za znanost o ljekovitom bilju, ljekovitim sastojcima biljnog, životinjskog i mineralnog podrijetla i lijekovima uopće.