Frane Petrić, također se negdje spominje kao Petriš i Petrišević, Franciscus Patricius, Francesco Patrizi bio je hrvatski filozof i polihistor, rođen 1529. u Cresu, a umro 1597. u Rimu.
Kao desetogodišnji dječak sudjeluje sa stricem Ivanom Jurjem, zapovjednikom galije, u ratu protiv Turaka u našim i grčkim vodama. U početku samouk, no poslije se školuje u Mlecima (na trgovačkoj školi), u Ingolstadtu, pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića, a zatim studira u Padovi, najprije medicinu, a zatim i filozofiju.
Luta po Italiji (Ancona, Rim, Bologna, Ferrara, Venecija), a sedam godina provodi i na otoku Cipru (kao upravitelj imanja). Vrativši se, boravi u Veneciji, Padovi, Genovi, Barceloni, baveći se neuspješno trgovinom, novčanim posudbama i izdavanjem knjiga. Petnaest godina provodi u Ferrari predajući Platonovu filozofiju na sveučilištu. Postaje član mnogih talijanskih akademija.
1592. godine na poziv pape Klementa VIII polazi u Rim da preuzme katedru Platonske filozofije gdje nakon pet godina napornog rada umire te biva pokopan u crkvi sv. Onofrija, u grobnici Torquata Tassa, s kojim je polemizirao oko estetskih stavova.
Po obiteljskoj legendi Petrići su se bili doselili iz Bosne i to bježeći pred Turcima. Mletačka vlast 1563. naziva Petriće Hrvatima, a sam je Frane Petrić za studija u Padovi dva puta bio izabran kao vijećnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatražio je da ga prime za pravog člana (bratima) Zbora sv. Jeronima u Rimu, pri čemu je morao dokazati da je podrijetlom iz ilirskih krajeva te da poznaje hrvatski jezik.
Šezdesetak Petrićevih djela, dijelom objavljenih, a dijelom u rukopisu, govore o golemoj raznovrsnosti i zahvaćaju područje filozofije, književnosti, povijesti, teorije glazbe, vojništva, matematike, zvjezdoznanstva, meteorologije, oceanografije i medicine. Petrić je pisao na latinskom i talijanskom te prevodio s grčkog na latinski (Prokla, Filopona, apokrifne tekstove Zoroastra i Hermesa Trismegista). Izdavao je i djela drugih autora (G. C. Delminija, L. Contilea i B. Kotruljevića).
Najznačajniji kao filozof, naš najveći renesansni mislilac, Petrić se razvijao u atmosferi progona i oporbe, koju jasno otkriva sudbina njegovog cijelog roda. Venecija je nepokornim Petrićima stavila grijeh hereze. Ujak filozofov, optužen kao luteran, osuđen je na doživotnu robiju i napokon utopljen u moru. Njegov otac Stjepan, gradski sudac, osuđen je na izgon iz grada i do smrti ostaje u progonstvu.