Sokrat je bio grčki filozof (470 pr.n.e. -399 pr.n.e.). Sin kipara Sofroniskosa, u mladosti se kao atenski vojnik isticao hrabrošću. Svoju filozofsku djelatnost u obliku svakodnevnih dijaloga na trgu otpočeo je u vrijeme koje je neposredno prethodilo Peloponeskim ratovima, u vrijeme procvata atenske demokracije.
IDEOLOG „DUHOVNE ARISTOKRACIJE“
Originalna Sokratova ličnost ne može se pomiriti s ulogom ni strogog, zatvorenog učenjaka, ni putujućeg učitelja koji svoju lažnu retorsku mudrost prodaje za novac. Na mjesto učenih poduka i paradoksa vještih i sjajnih govornika sofista, svuda gdje se pojavljuje postavlja skromno pitanja, jer ništa ne zna osim same činjenice vlastitog neznanja. Okupivši uskoro oko sebe intelektualnu elitu atenske mladeži javlja se kao ideolog “duhovne aristokracije” i dolazi u sukob s vladajućom demokracijom. Optužen 399. pr.n.e. zbog “bezbožništva” i “kvarenja mladeži” otklanja pred sudom da opovrgne svoje teze. AIi, upravo smrt na koju je osuđen i kojom se htio suzbiti njegov utjecaj, postaje, po svjedočenjima njegovih učenika, trijumf njegove mirne, hladne, dosljedne misaonosti i etičnosti.
“Jer bojati se smrti, ljudi, nije drugo nego misliti da si mudar, a nisi. To znači misliti da znaš ono što ne znaš …. Vrijeme je, suci, da j a pođem u smrt, a vi u život. A tko od nas ide boljoj sudbi, to nitko ne zna.”
Premda su mu prijatelji omogućili bijeg, iz poštovanja prema zakonima ostaje u zatvoru i sam ispija otrov.
SOKRAT IZA SEBE NIJE OSTAVIO NI JEDNO PISANO DJELO!
Sokrat nije ostavio ni jedno pisano djelo jer je smatrao da je knjiga mrtva i da ne može zamijeniti živi razgovor.
Glavni su izvori za poznavanje njegova života i filozofije uz Ksenofontovo (Život Sokratov) i Aristotelova djela, prije svega mnogobrojni Platonovi dijalozi (osobito spisi tzv. mlađeg razdoblja - Kriton, Obrana Sokratova i dr.). Sokratova osnovna misao suprotstavlja se prije svega subjektivizmu i relativizmu sofista i nastoji iznaći u mnogolikosti i različitosti ono što je opće važeće, u promjenljivosti raznih osjetilnih ili predodžbenih privida i u nesigurnosti i slučajnosti pojedinačnog mnijenja ono što je stalno, nepromjenljivo, sigurno, zasnovano na logičkoj nužnosti. Od interesa za svemir koji prevladava u ranijoj filozofiji, Sokrat se stoga obraća ljudskoj unutrašnjosti i antropološki i etički problem stavlja u centar svojih filozofskih razgovora.